|
O
autoru:
Fadila Nura Haver rodjena 1956 u Maglaju, nastanjena u Sarajevu, je bosanska spisateljica, i autor kolumni. Dobitnik nagrade Zoro.
U ZRCALU OBIČNOG DANA JEDNO PRESTRAŠNO LICE
Marina Trumić, Cipele za Mona Lizu, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009.
Izaberemo li nakon čitanja stihozbirke Cipele za Mona Lizu dublje zaroniti u ovu životopisnu putopisnu poeziju, prvo pitanje koje se čitatelju samo od sebe nameče je: otkud sad odjednom noge nekome ili nečemu što smo i bez njih smatrali potpunim remek-djelom. Savršenost tog djela upravo se i ogledala u savršenoj zaustavljenosti svega što je do tog trenutka bilo u pokretu – pogled, osmijeh, vrat, poprsje, ruke… I, gle, evo pjesnikinje koja ikonu besprijekornog osmijeha ponuđenog vječnosti oslobađa iz okova savršenosti i pušta ju u korito nesavršenog života, a pritom joj (da stvar bude tjeskobnija i kret neizvjesniji) na izmaštane noge natiče sanjane cipele koje su daleko od prikladnih da se u njima odšeta do obližnje pijace, recimo.
Za početak, upoznajmo se sa cipelama:
Skrojene od najfinijeg
ljubičastomodrog baršuna koji je
netko nekoć donio iz Venecije,
potplate su im bile od specijalno
preparirane srneće kože,
a velika šnala od najčistijeg srebra
iz peruanskih rudnika
sa kojega je još kapao znoj uznika.
Bijaše to jedini ukras na tom
remek-djelu postolarske umjetnosti koje je
svojedobno odsvirao jedan stari
sarajevski obućar iz ulice Koševo,
broja se više ne sjećam ali
nije ni važno.
Niti je velika ulica, niti je
golemo Sarajevo…
Doista, čemu služe cipele od baršuna, srneće kože i najčistijeg srebra sa kojeg još uvijek kapa uznički znoj, a pritom su još i odsvirano remek-djelo postolarske umjetnosti anonimnog majstora iz negolema Sarajeva? Ova sanjana udvojenost umjetničkog remek-djela, naslikanog i odsviranog, mnogostruko dinamizira svršeno stanje, čime se zaustavljenost osvjetljava i raskrinkava kao posvemašnja suprotnost savršenstvu. San o cipelama za Mona Lizu ukazuje se kao subverzivni čin koji ruši mit o remek-djelu kao aktu zaustavljanja života. Život kao tok, kao kretanje, kao putovanje, kao promjena; bez obzira koliko bolno, ukazuje se kao jedino istinsko remek-djelo. Ovo je zapravo najdublje uvjerenje, potka na kojoj je Marina Trumić tkala stihove koji nam tako zavodljivo nude bazanje po ovostranim i onostranim svjetovima.
Dakle, makar se u prvi mah i ne činilo tako, naslovna pjesma je mnogo više od dobre dosjetke. Naime, Marina će nas Trumić kroz cijelu knjigu provesti upravo po ključu zastajkivanja pred savršenim slikama i prizorima koji mame na ostanak, ali pjesnikinja, unatoč svim odisejskim iskušenjima, neće stati, ostati. Niti će se u čitateljima, njenim suputnicima i sapatnicima, išta pobuniti na njen odabir mjesta na kojem zastajemo i vremena kad krećemo dalje. Naprotiv, povjerenje u taj i takav izbor je potpuno, te se knjiga Cipele za Mona Lizu odista doživljava kao jedna izuzetna ekskurzija na kojoj nam je Marina Trumić (perfektni vođa puta) svojom prefinjenom diskretnom sugestivnošću uspjela usmjeriti pažnju na najdragocjenije momente ovog lirskog putovanja kroz prošlost, sadašnjost i budućnost.
Šta smo sve vidjeli i doživjeli na tom putovanju? Pa, između ostalog, vidjeli smo jednu pijacu, reklo bi se običnu sarajevsku pijacu, kad ne bi bilo onog bljeska koji je kroz jednu poredbenu sliku uspio otvoriti prolaz u sasvim drugu paralelnu stvarnost na istoj toj pijaci. Stoga u cijelosti navodim izvanredno uspjelu pjesmu Maline.
Miris kasnih malina
širio se zelenom pijacom
kod Markala, sjenke su šetale nasmijanim gradom.
Bili su to pupoljci djevojaka u cvatu,
čitava brda strastvenih poljubaca,
brujalo je posvuda pčelinjim obiljem,
tugovalo je voće zarobljeno na tezgama,
sada već pomalo natrulo od duga čekanja,
umorno voće poput skorene krvi na usnama,
nevinost davno uzabrana
svježinu sparušilo je sunce
al' bilo je slatko, tako slatko,
u pola cijene, izvikivali su trgovci
dok žene tužile su se na skupoću,
veselo cinculikao je tramvaj na svome kružnom
putu od Vijećnice do Ilidže.
Pogledajmo pažljivije: šta je to veselo u ovoj pjesmi (ne - ko je veseo)? Nasmijan je neimenovani grad dok kroz njega šetale su sjenke neprisutnih šetača. Pitanje je: čemu smo svjedoci? Da li sadašnjoj nasmijanosti grada ili, pak, nekoj bivšoj, iz vremena dok stvarni šetači još bijahu živi? Čak ni sjenke ne šeću, već, šetale su – te počinjemo sumnjati i u iskaz da je grad nasmijan u nekom promatranom sada.
Ovdje, već u trećem stihu, nakon što smo ustanovili gdje smo (kod Markala), počinje šuhva da ćemo gledati u jedno a vidjeti nešto sasvim drugo. Ta izmjena slika pred našim očima odigrat će se munjevitom brzinom, i jedino što će nas izbaviti iz bolne razrokosti bit će neočekivano veselo cinculikanje tramvaja na kružnom putu od Vijećnice do Ilidže. Život je ponovo uspostavljen u svom kružnom toku gradom-tijelom-planetom.
U međuvremenu, osjetili smo miris nečega kasnog (zrelog), koji se širio pijacom zelenom. Naizgled, miris se širio od zrelih malina, ali smo itekako znali da se zapravo iza svega kriju brda strastvenih poljubaca djevojaka u cvatu. Sve što smo nakon toga u stanju vidjeti nisu više hrpe voća koje tuguje zarobljeno na tezgama, niti je ono što posvuda bruji pčelinje obilje. Sve nas vodi ka prizoru skorene krvi na usnama. I, evo nas na istom mjestu, u drugom vremenu, kad je nevinost davno uzabrana, pa ako nam sada na istoj pijaci sve i jeste slatko, tako slatko, upola cijene čak; skupo je, preskupo.
Stoga je nezaboravan luk preko kojega pjesnikinja uspostavlja povratak u sadašnjost, u tu jedinu «stvarnost». Razvučenim …dok žene tužile su se – stanjem, Trumićeva izvanredno uspijeva upravo tim «neodgovarajućim» povratnim oblikom glagola tužiti sugerirati nam da nije riječ o prigovorima na cijene, već o trajnom tugovanju žena koje bi se (nakon krvavih prizora iz prošlosti koje je nemoguće zaboraviti) jednako tužile i kad bi sve ponuđeno na pijaci Markale džabe bilo.
Ukratko, među barem desetinu odličnih pjesama u ovoj zbirci, moj izbor ponajbolje upravo je pjesma Maline. Naravno, teško je odoljeti obilju stihova koji pogađaju u samu srž motiva pred kojima je pjesnikinja zastajala sa čistim, nepatvorenim čuđenjem.
Jedan od motiva koji se u ovoj knjizi povremeno pojavljuje i iščezava da bi na nekom drugom mjestu nanovo isplivao, metaforična je priča o usamljenom cvijetu u saksiji, pomalo neuglednom i nedoraslom, što je posljedica nedovoljno osunčanog prozora, zapravo je izvor stalne brige da bi takvi cvjetovi mogli biti iščupani, iskorijenjeni iz svijeta u kojemu mjesta ima samo za «velike i ugledne». Svrstavši se među male i neugledne, lirski subjekt uspostavlja neku vrstu moralne pogodbe sa Onim u čijoj su bašči svi cvjetovi jednaki, podsjećajući ga da nas je tome učio (Ne moraš me istrgnuti).
Inače, pretjerana brižnost oko malih svakodnevnih stvari iz kojih se pabirči životna radost posigurno vodi ka izvitoperenom habitusu do mjere vlastite neprepoznatljivosti, što nam je Marina uspješno dočarala u pjesmi Male sreće.»…Danas me čeka toliko neodoljivo malih stvari, /usta male nemoći rastvaraju se polagano u ralje, /aždaha nemoći. /U zrcalu običnog dana /jedno prestrašno lice, /ništa ne pomaže čitanje, nema mudrosti, /male brige su jače.»
Nadalje, zastat ćemo na trenutak s Marinom U pustoj, pustoj ulici sa pitanjem na koje nijedna pustara ne daje odgovor, već u pravilu rađa nova pitanja: «…Podne je. Sunce pada ravno na lice, /a na ulici melankolija truleži i odlaska, / pa gdje se sakrila ona duboka vjera da će /sutra iznova se /buditi dućani /a kreštave trgovkinje /dovikivati međusobno /i smijati se krezubo /dok bezobzirno s nas spada naša / spolna, kupovna i svaka druga moć.»
Kad se i puste ulice napuste, i kuće razne, gradovi i države, ljubavnici stari i nove stare ljubavi, kad napuste se brige, varke i tugovanja, zastat će pjesnikinja pred vratima jedne nepostojeće Pjesme. Pjesme koja bi tek morala biti stvorena da bi se u nju ušlo. Pa, hoće li pjesnikinja-dvojnica Ferida Duraković stvoriti pjesmu koja bi napokon bila pravim mjestom u koje bi se nastanila pjesnikinja Marina Trumić? Hoće, naravno, ali… pjesniče, pazi šta želiš! Ispostavit će se da je prenapučeno srce najprostranije utočište, a da je svaka pjesma samo staza kojom se mukotrpno kotrljaju riječi-svjetiljke. Aferim za ovaj pjesnički duel koji nas nije pri samom kraju putovanja uvukao u maglu zadnje stanice.
Nego, valja nama… do Marininog Dubokog mora. Kad tamo, s onu stranu svega viđenog, evo nas da počnemo sve ispočetka – poput onog tramvaja što veselo cinculikao je na svome kružnom putu od Vijećnice do Ilidže, jer…
Nema mora tišine
Niti tišine mora
Samo vječiti rat
Vjerujem da ćemo se Cipelama za Mona Lizu vraćati godinama, otkrivajući nove slojeve značenja koji su nam promakli u prvim čitanjima izabrane poezije Marine Trumić, jer su sasvim sigurno mnoga Marinina «viđenja» ostala zasjenjena visokim stupnjem prepoznatljivosti vlastitih iskustava koje smo na prvu učitavali u njene stihove. Tek, da se naslutiti da autorica ove knjige ima poseban dar «gledanja», narodski kazano – vidi što niko ne vidi. Moglo bi se, dakle, desiti da sa svakim novim čitanjem i mi sve bolje vidimo.
U Sarajevu, april/travanj 2010.
|
|
